OCR Interpretation


Proletarec. [volume] (Chicago, Ill.) 1906-19??, July 01, 1906, Image 3

Image and text provided by University of Illinois at Urbana-Champaign Library, Urbana, IL

Persistent link: https://chroniclingamerica.loc.gov/lccn/sn83045377/1906-07-01/ed-1/seq-3/

What is OCR?


Thumbnail for 3

— Majko, vidiš H one zvijezde?
— Victim.
— Znaš, kako se zoviu ?
— Znam: kola.
— Kakva kola! Ono ti je "veliki
medvjed"! Zatrto si ti mene varala,
da su ono kola?
— Ona je gledala u zvijezde. Vi
dio sam. da joj je težko bilo, što me
je varala. A ja sam tražio Očima
onu malu zvijezdu, onoga kočija
ša, i n::jesam ga mogao naći. Tada
prodje opet jedna godina, a mene
počne hvatati strah, da ne oslije
pim. Majka je vidjela koeijaša, ja
ga ni jesam mogao da vidim. Ali
sam joj« zato cijelu veće pripovije
dao, kako s>e sva zvježdja zovu.
Strah se viacio j>olaka u srce kao
lupež Sve sam se bojao, da baš ob
noć ne izgubim vid. Ni jesam za
tvarao persijane, a kad bih se pro
budiio (po nqoi, odmah sam sjodao
na postelji i gledao prema prozoru
rastvorenijeih očiju, vidim li, i go
vorio sam sobom zadovoljno:
— Aha, vidim, vidim.
A polako iz druge sobe netko
bos bi se prišuljao i čuo sam nad
uhom šaipat:
— Spavaš li? Tad bih odgovo
rio sličnijem š apt om:
— Spaavam.
— A je li ti zi-ima?
— Ni-ije. I neč'je bi ruke omo
tale o(ko mojih noga pokrivač i po
krile me njim po glavi. Za tim bi
opett u sabi bilo tiho, a ja sam pro
virao glavom i zu*jo 11.prozor.
I prošla je jedna godina, prošle
su dvij<e, a mi smo opet sjedali uz
prozor.
Neibo ss osuLo zvijezdama, ali
nekako mi se Činilo. <la i— je prije
više bilo. Gdje su 011 druge ostade?
Na moru je počivala tišina i 11 za
tonu se ogledao Jupiter, kao velika
kaplja voska. Na'kući pijucal: mali
golaći la«ta«vnčini, a lastavica ih od
časa do časa učila životu svojim oz
biijaiim gla&om. Ja sam majci pri
povijedao slavna djela, koja su po
č'nila tri mus^tijera pod Rocliel
lom. Njoj se najviše svidjao dobri
Aramis, ali ja sam volio Atosa. T
malo po malo razvila bi se svadja.
— Zašto si ti za Ararrvisaj? On
nije smio pusititi Milaklv cla pobjeg
ne. Ori je nju imao dovesti Atosu,
neka je ubije.
— A zašto da je ubije?
— Bože moj, što si ti, mama, lu
da! — Kako to ne razumiješ? Mi
lady je Atosu žena. On nju ima
pravo ubiti, lead mu je nevjerna.
— Nema pravo.
— Sad ti houeš, da si pametnija
nago kardinal Richelieu, koji je
Atosu kazao: Ako uhvatiš svoju
ženu, zatući je!
— Da, ddbro, dobro, kad je tako
kardinal ka-zao — reče ona. I opet
je nastala tišma u sobi i tišina nad
morem.
I prošle su dvije tri godine, a ona
je sjedala opet uz prozor, a ja sam
sjedao na podu i položio glavu njoj
na skut i mekane, mekane ruke gla
dile su moje lice.
— A moliš li ti? — pitala me je,
kad je zvonilo zvono.
— Ne molim, jer ne vjerujem.
— Ne mari to, što ne vjeruješ.
Moli isto, pa aiko bude Bog, on će
ti platiti, ako ne bude, nijc*si opet
ništa iziguhila.
— He, da sam ja tako mislio, vi
dio bih više zvijezda, nego što ih
vidim. Kasno je više tako misliti,
— rekoh.
I opet je nastala- tišina u sobi i
tišina na moru. A j'-dna jc lastavi
ca zabludila i uletjela u 'sobu, za
cvrkutala/ i opet izletjela vani.
A ona nastavi.
— Moli, moli jednako, i ako ne
vjeruješ.
— Ako baš hoćeš to teibi za lju
bav da učinim, pa hoću; afli ne
dingo.
— Samo očenaš.
— Pa dobro. Ali samo tebi za
ljubav.
— Da. meni za ljubav, da.
I dolazila je noć. blaga i m:ma i
mjesec je stajao nad klićom pun i
bacao dugi široki put svjetlosti niz
more.
A ona je rekla:
— £to je ono crno na mjesečni?
— Pa gore! Jedna se zove Boš
kovićeva, jer ju je on izmjerio.
— Kakve gore! Ni jesu ono go
re. Ja vid inu lijepo jednu1 žensku
glavu primakala da je poljubi. Po
gledaj bolje!
Tada skočili.
— Ne ću<! Tako si ti mene va
rala i za velikoga Medvjeda. Nije
sam ja lud !
Bilo mi je da zaplačem. Osjetih
takav ponor izmedjui sebe i one
ženske, da s?am bia no mahu da je
uvrijedim.
— Polako, Orlando Furioso —
reče otia ; — jx>lako. Kaži ti meni,
zar ne b: bilo bolje, da ono nije
medvjed, nego da su kola, koja vo
ze duše Bogu; a zar ne bi bilo bo
lje. d"a se na mjesecu ljube, nego
da to budu gore.
— Molim te, nosi večeru, to bi
bilo najbolje, — rekoh. A ona uz
dahne. ustade i ode.
Bila se slegla« nad morem noć,
a mjesečina se r as prs kada po valo
vima u velike i male mlake svjetla,
nemirne i ravne. Nad onim mlatka
nra vidjele se hitre crne tačkice, kao
muhe. To su bile neke male ptičice,
imena im ni jesam znao. ali znao
sam to, da žive tisuću milja-od jed -
noga kraja, tisuću miljai od tlruigo
g'a. a cijeli dan i ciielu noć kruže
nad oceanom. Nostromo je kazao
7.2 njih. da su to duše mornara, ko
ji su se utopili; ali 'se pozitivista
nasmijao.
A pozitivista je faktično bio in
teresantan čovjek. Imao je malu
lulicu, a veliki zavinuti nos, kao
kljun u turskijeh galija. Uvijek je
pušio, a onaj se dim peo u nos. i
j>ozit .vista bi' svaki čas kihnuo i do
metnuo :
— Djavle, ča sam prozebal!
Uza-nj je ležao humorista, opet
interesantan čovjek, mali'h dobrih
i plavih očiju, a velike smedje bra
de — već prosijed. Rio je malen i
smiješan. Baš je nešto pripovije
dao. Stadoh da slušam.
— He, lako ti je napalitii lulu
kad ležiš ovako i kad imaš šibicu u
džepu. Ali je napali ti kao što sam
je ja. sjedeni gore navrh jarbola,
na trećemu penonu ; i- to sve,bez ši
bica.
— Xe laži tu! — reče jjozit i vi
sta i okrene mu ledja, ležeći.
— Samo slušaj, samo ti 'slušaj!
Baš sam bio vezao trinket, a tuibo
so prolomilo, noć, sijeva, a brod
kao da je zamaflinitao. Sjedoh 11a
penoti i napunili lulu. K»d da —
napa'lim. a šibica nema! Uh, što će
mo sad? Ja baš da opsujem, a jed
na se munja odibila iz neba, pa se
prelomila na dvije polovine. Jedna
udari m more, a druga cik, cik, cik,
pa meni u lulu. Brzo napalih, pa je
otisrmh rukom, da ne učini štete.
L'darismo u smijeh svi, osim po
z'.tiviste, koji je odrešito pljunuo
preda se.
1 opet je nastala tišina, a ja sam
ležao na ledjima i gledao nad so
bom onu veiiku gradju jarbola. U
činiše se mi ogromni, kao da vr
hom tiču zviezde.
Pogledah na zapad; od oni jeli
triju zvijezda velikoga Medvjeda
vidjela se još samo jedna. Učini
mi' se, da nijie moguće, da je sve to
prazno oiko mene, da je čovjek naj
viiši u ovoj pustoši. Pa ipak tražiš
nekoga višega, tražiš i ne možeš
da nadješ. Vjernici ti kažiu: traži,
naći ćeš. A ti tra*žiiš i dodješ do
granite, do svrhe i ne nadješ niko
ga, da je viši ocl) čovjeka-. A vjer
nici te pitaju : Jesi li našao? — Ni
jesam. A što si našao? Našao sam
zid, veliki zid. — A ta profoij< zid
— vele vjernici — i traži dalje!
Naći će-š. Ti probijaš glavom onaj
zid i opet nalaziš jedan novi svemir
i nove zvijezde. Tražiš, tražiš, i ni
gdje ne možeš dai nadješ nekoga,
koji je više od čovjeka. Dodješ do
kraja; a vjernici te pitaju: Jesi li
našao? — Naišao sam drugi zid. —
A ti prob'ji i taj zid, pa traži dalje;
naćri ćeš! 1 probijaš glavom i taj
drugi zid; a pred tobom se otvara
ojx.*t svemir, veći nego ona prva
dva skupa. Tražiš, tražiš, i nigdje
ne nalazš nekoga, koji je više od
čovjeka. 1 kloneš. A vjernici te pi
taju: Jesi li našao Boga? — Ni je
sam. — Što si našao? — Našao
sam zid. — Ti probij zid. pa traži
dalje. — I .probijaš opet glavom
zid; a pretl tobom se otvara novi
svemir, veći nego ona tri prva sku
pa. Tražiš, tra-žiš. i nigdje ne mo
žeš da tiadješ nekoga, koj'i je vrši
od čovjeka. Kloneš opet. A vjer
nici te pitaju: Jesi li našao Boga?
— N'ijesam. A što si našao? — Na
šao sam opet zid. — Probij i nje
ga. pa traži! Naći ćeš. — Ne mo
gu. braćo, vkše tražiti — kaže ne
vjernik — ne moigu. puca mi glava
oci umora. — Eto. vidiš, — kažu
vjernici — nama glava ne puca od
umora, jer mi ni jesmo traižili, nego
snio vjerovali. 1 vjernici se zatrče
na nevjernika i popi ju ju ga, a 011
se iitqpi u njihovoj pljuvačci.
Netko mi se dotakne ledja; trgah
se. Nada mnom je stajao mozzo i
zaipita me:
— Je Iri istina, da su zvijezde ve
like koliko naiš brod?
Ni jesam se odmah bio razalbrao,
da mu odgovorim; ali me pretekne
poz'trvistai:
— Kaftco naš brod1? Jesu i kaiko
tri. nego su daleko, pa ne vidimo.
Na to ofl>et pljune i dometne: —
Magarče jedan!
A mozzo legne kraj mene i na
sloni' glavu na ruku i uze začudje
no gledati u zviezde na fstoku.
Nastade opet tišina, a ja sam tra
ž/o da nastavim s onim mišljenjem.
U to me prekide glas nostroma :
— Je li istina, kaži> mi, da ima
dvije vrsti sjemena ljudskoga. Jed
no je sjeme Kajinovo — to su ne
mirnjaci, a drugo je Abelovo —
to su ljukli doil)ri. Ovo mi je pripo
vijedao jedan kanonik. Je 1i ovo,
molim te, istina?
— Ja ne znam; — rekoh.
Tada nostromo reče 9 prezirom :
— A, ti ne znaš ništa.
Skcčih.
— Zašto ne izitam ništa! MisHš li
ti, da si me tijem uvrijedio? A
znaš H ti, da najglavnije načelo
najfinija i najčišće filozofije So
kratove jest: ne znati ništa ...
Odjednom prestadloh, smrknut mi
se preci očima i pogledah na poziti
vistu. Ovaj je naime učinio jednu
užasnu nepristojnost i namijenio
je Sok'ratovoj filozofiji.
Nastade šutnja. Onaka šutnja,
kao kad u jedan salon stupi med ju
gospddje nepozvan i nemio gost.
Legoh opet; više nije bilo govo
ra o filozofiranju:
— Šta ja radim ovdj«e? — pomi
slih. Zašto ja nij.osam doma. Ta
ovo su ljudii gori nego psi. A, neka
ih djavo nosi! Pozitivista me je
ipak naučio tajnu, kako ću se drža
ti na janbolu. I doista njegova je
tajna izvrsna: upreš samo jednom
nogom o konop, a drugu pustiš u
zraku, neka čeka u rezervi. Svu si
lu preneseš u jednu nogu.
Opet je sve (bilo tiho, a nostromo
je počeo polako hrkati. Tražio sam
o čemu eta mislim. Sjetih se psa,
kojeg smo prije tri cfana bacili u
more. Kako je bilo divno pseto!
Pozitivista ga je jedne večeri bio
našao u okolišu A inverse. Bilo ih je
četvero. A pozitivista se privukao k
njima, i počeo ih premetati. Kuje
nije bilo kod njih. A lead je htio
najmlaidje šten-e da ddtakne, ono
mu puhne dva puta u ruku. To se
poizitivisti silno svidelo. Uzeo ga
je i donio na brod i nahranio mlije
kom. Tako je odraslo med ju mor
narima. a bilo divno flamandsko
pseto, oštre crne gubice, velikih u
šiju i velike smedje»dla.ke. Kada
sam došao na brod prvi se dan spri
jateljismo. Bio je lukav i znao je
pogoditi odmah, koji če se val pre
baciti preko brada, koji ne če. I
svaki onaj, koji bi se prelio, bio je
dočekan od njegova laveža iza na
ših led ja. Zatim bi provukao glavu
izmedju mojih nogu i njuškao za
drugim valom.
— Pući ga, tabo! — vi-kao sam
mu, a on bi se razderao: vau, vau,
pa pobjegao natrag. Držao je mno
go do toga, da bude čist i suh. Kad
bi morao dai prodje preko mokre
paliibe, onda bi podigao jednu no
gu pocl trbuh, da barem tu jednu
sačuva suhu. Jednoga dana bilo je
bas na- dnu južne tople zone, pri
podne, sjedali smo i gledali, kako
tabo mrcvari miša. Odjednom ko
jih deset metara odi broda, iz one
mirne plaveti morske izroni jedna
krasna pasja glava, boje kaio kava
s mlijekom. Imala je velike crne
oči. Pogleda nas nekom ohološću i
stajaše nad morem. Skočismo svi
i vičuići: Tuljan, tuljan! A tabo
pogleda i stane mahati repom i nju
škati prema tuljanu. Htio je, da
skoči 11 more, pa bi se opet povra
tio na srtaro mjesito. Tuljan nas je
gledao mirno i radoznalo. Zatim je
zatvorio oči i spustio se nekom ve
ličanstvenom kretnjom pod more.
Više ga ni jesmo vidjeli. Tabo je
sav drhtao i skako od prove do kr
me, gledajući po moru. Od onoga
dana nije to više bio prijašnji tabo.
Ka<l bi koji od nas pogledao na mo
re. pseto bi počelo drhtati, njiskalo,
mahalo rCjiom i gledalo za morna
rom. Bio je postao sentimentalan,
nemiran i razdražen. A ja1 mu po
čeh davati mesa. Tada su ga mor
nari tukli, a ja sam jednako s njim
dijelio meso i' tješio ga: Ostavi Ta
(Nastavak na 8. strani.)

xml | txt